Vedranov blog

Bolesna djeca = bolesna kuća

Oblaci
Sunčano uz mjestimičnu naoblaku
BJEŽI VRAŽE S MOJE AVLIJE!

Posljednjih nekoliko dana su mi sva djeca bubana. Počelo je sa Stjepanom, prešlo je na Lucu, a zatim i na najstariju kćer Anteu. Stjepan nam je razvio temperaturu s pratećim kašljem. To se baš dogodilo na jedan od rijetkih produženih vikenda. Taman poslije Tijelova. Svi vi koji ne živite sami, vjerojatno znate kako to već ide. Zlo nikada ne dolazi na kratko i ne dolazi samo! Nerijetko bude lančana reakcija bolesti unutar „zajednice”. Netko „nagrabusi” jače, a netko slabije. U pravilu, najebu svi!

Tako je bilo i ovoga puta, ali s pravilnim vremenskim razmacima. Stjepan je dobro podnio bolest i za dva dana je već bio kao nov, spreman za obavezu zvana vrtić. To se pokazalo kao lažna Nada... Pošto je Luca malo kaskala za njim, jer je njena imunološka reakcija kasnije završila, ona nije išla u vrtić zbog kašlja. Ponedjeljak navečer je Stjepan razvio upalu desnog uha, te smo ga stavili na Sumamed. Dok tipkam ovaj tekst, mogu reći da je već prizdravio, te se upala povukla. Jučer u poslijepodnevnim satima mi je najstarija kćer počela kašljati. Ona najteže podnosi bolest, teže od ovih malih vragolana. Dugo je bila jedinica, pa smo ju malo razmazili :) Sinoć oko 22 sata je i mila ženica počela ripati, al' ne brinite za nju, ona je stara kamenjarka. Eno je, već radi!

Sutra će biti tjedan dana kako dadiljam cijelu kuću, kuham čajeve i izvodim „nadriliječničke” pizdarije. Sedam dana kako imamo nepozvanog gosta u kući. Mogu vam reći da sam nekako bezvoljan. Ok, nije to neka teška bolest. Nije nikoga prikovala za krevet, ali je poremetila rutinu funkcioniranja naše obitelji. Maknula nam je osmijehe s lica. Vjerujem da ćemo do petka svi biti funkcionalni i u pogonu.

I sasvim mala promjena obrasca bivstvovanja je ponekad dovoljna za emotivnu anomaliju.

Međutim, kroz te sitne zdravstvene trzavice moga sina i ukućanki, sjetim se svih onih ljudi koji imaju djecu s nekom vrstom invaliditeta i/ili s ozbiljnim dijagnozama. Svi smo nečija djeca dokle god su nam roditelji/skrbnici živi. Poznajem nekolicinu osoba s invaliditetom i nekom vrstom trajne zdravstvene poteškoće. Pokušavam razumjeti njihov entuzijazam, energiju i volju koja im je potrebna za običnu svakodnevicu. Naravno da to ne mogu razumjeti nikada, ali imaju moje poštovanje zbog neprimjetne žrtve življenja. Takve nećete čuti da kukaju...

U svome okruženju imam osobe koji su samci, kao što imam i bračne parove s djecom i bez djece. Družim se s različitim dobnim, obrazovnim i socijalnim  strukturama društva. Moje iskustvo s njihovim razumijevanjem poteškoća kroz koje se nosi roditelj poput mene je pravi „mix”. Ima tu svega, ali nema nekog' nepisanog pravila, čak i logika tu ponekad podbaci.

Volim te brate!
Empatiju i podršku za bilo što u životu, sam dobivao kada sam se najmanje nadao. Kada ti nešto treba, najčešće to nećeš pronaći u trenutku kojem ti je potrebno. Pronalazio sam radost na čudnim mjestima i dijelio ju s osobama koje mi nisu bile bližnje. Život je ponekad čudan i pun iznenađenja. Uvijek te na kraju razočara tvoj netko, a metne ti ga bližnji, npr. prijatelj!

Lako je naprcat', treba se brinut za obitelj i sitnu džecu!

Komentari