Da li te predodređuje mjesto!?

PREBIVALIŠTE KAO ODREDNICA KARAKTERA!?

Ja sam stari Našičanin koji ima iskustva življenja i u drugim gradovima. Živio sam kao student jedno kraće vrijeme u Osijeku, a kasnije s obitelji u centru, na Trgu slobode. Kad promislim o ukupnom stažu u gradu na Dravi, imam neke četiri godine stambenog staža. U Našicama sam za sada promjenio tri adrese. Odrastao sam u Jerguzovcu. Za vas koji niste upućeni u našičku povijest, reći ću vam samo par sitnica. Svi smo čuli priče kako je Đurdan izgradio Našice. Naravno da je to djelomično točno. Jerguzovac je zapravo preteća civilizacije cijele našičke općine. Znači, stare jerguzovčanke i jerguzovčani su izgradili najprije industrijsko središte Đux, kako bi kasnije mogli izgraditi velike gradske kvartove poput Urbarije. Urbarija je bila jerguzovačka kolonija! Međutim, kako to već u povijesti biva, sedamdesetih godina prošlog stoljeća se među žiteljima Urbarije pojavio bunt i rezigniranost spram jerguzovačke matice tj. vlastelinstva. Nekolicina tadašnjih INA-ša potpomognuta dotacijama iseljeništva je izvela puč i proglašena je neovisnost Urbarije. Mic po mic je taj kvart planski razvijan i demografski obogaćivan. Dovozili su ljude iz drugih krajeva, te im davali razne povlastice u vidu besplatnih građevinskih parcela i sl., samo kako bi širili Urbariju i osnažili njenu ulogu u daljnjem funkcioniranju našičkoga kraja. Zahvaljujući inertnosti tadašnjih čelnika Jerguzovca, taj plan je sproveden i danas imamo to što imamo.

Pobjednici pišu povijest.

Federalni plenum kvarta Urbarije, kada je postao svjestan svoje nadmoći, odlučio je proširiti svoje administrativne granice nauštrb Jerguzovca. Naši preci su im predali zemlju bez ispaljenog metka i tako bacili ljagu na sve nas čuvare običaja i tradicije koji nosimo jerguzovačko breme i podrijetlo. Danas su gotovo svi činovnici Jerguzovca u egzilu, uključujući i mene. Jedno vrijeme sam živio u siroticama, ali nisam mogao tamo ostati. Osjetio sam utjecaj UTA - e (Urbarijske tajne agencije) na svojoj koži čak i tamo. Rekao sam tada supruzi da odemo živjeti u šumu, jer moram' što dalje od urbarijskih osvajača i imperatora. Prijedlog nije prošao, žena je odlučila da idemo u Sokolsku ulicu.

Evo, već četiri godine pokušavam napraviti teritorijalni jerguzovački prsten. Sokolska - Đure Đakovića - "Kolja pekar" ulica. Neki spavači koje smo infilitrirali u Urbariju su zaspali zauvijek, a neki su se asimilirali. Sreća pa je izgrađen novi dio Jerguzovca u vidu proširenja ulice Đ. Đakovića. Na taj način smo dobili direktnu granicu s povijesnim protivnikom. Točka razgraničenja je trenutno srednja škola. Moramo vratiti povijesnu granicu i okupirati urbarijsku zemlju do Točkare. To će biti minimalna naknada za sve što smo prošli minulih godina! Borba za boljitak i napredak Jerguzovca je u tijeku. Čak smo osnovali i piko - regionalnu stranku JPP (Jerguzovački pravi put). 

Ne razumijem ljude koji odu iz jednog mjesta u drugo i misle da su s tim postali superiorni. Bivše mjesto, osobe i period života precrtaju, kao da se nikada dogodilo nije. Čak štoviše, ne razumijem ljude koji se stide svog podrijetla. S druge pak strane, ima ljudi koji se presele u veće mjesto, pa seru po njemu i kao čeznu za svojom vukojebinicom. Šta čezneš ak' se imaš gdje vratiti!?

Nebitno mi je gdje živim, žena je htjela živjeti u centru, ja sam htio u Seoni. Digitalizacijom svega, lokacija u smislu kvalitete življenja gubi na cijeni. Nekako se polako, ali sigurno vraćaju ruralna mjesta i provincije. Poznajem i ljude koji nebi mogli promjeniti ulicu stanovanja, a kamoli mjesto. To su stari kamenjari koji cjene svoj mir!

Mir cjenim i ja, ali još se mogu pomaknuti!

Živio Jerguzovac!

Ne idi nidže, ako ti je dobro i ovdi...