Morske zabilješke #6

Po jutru se dan na plaži poznaje...

Sjećate se one što žudi za džek potom!? Jutros me uvatila driblat s nekim normalnim temama, čak se ponudila da mi Lucu čuva. Stjepana neće jer je podsjeća na bivšeg muža. Visok, plav, zgodan i zajeban, baš poput njega. Opaljene žene imaju srce mehko, jer ludost je kamena fasada duševne ljepote.

Ispostavilo se da mi je komšinica tu neđe na Verudi. Naravno da sam joj se zahvalio na ponudi, al' đeca samo u paketu idu. Ma de begaj, žena bi me kastrirala na spavanju, nebi ona to razumila...

Pita ona mene kolko smo dugo tu. A šta ja znam, kad se Gospa ukaže, mi bježimo u ravnicu, rekoh joj iskreno.

- Ma ne pitam te to. Kol'ko dugo dolazite u Pulu?
- Dolazim tol'ko dugo da se sjećam tvojih svatova kod Žarka. Kuma ti se ožd'rala gin tonica k'o krmača, jedva je darivanje dočekala!
- Ko si ti?
- Vedran.
- Ma ko si ti, kak znaš za to? Pa, pa ja ne mogu vjerovat!
- Ja sam polubrat tvog bivšeg muža. Ime nisam htio izmisliti, jer bi vjerojatno ful'o...
- Daj sereš. Ona gadura od svekrve mi je uvijek bila sumnjiva, k'o da je čuvala tajnu neku. Jaco (druga konobarica), Jacoooo, daj mi dupli Amaro pritoči! Nije mi nikad rekao za tebe.
- Nije ti rekao ni za Valeriju, a ni za Anu.
- Saznala sam samo za Maju i Vesnu, pa zato sam ga i ostavila. Di si bio prije, jebi se!
- Di bi bio!? U Našicama bokte! 

Suviše se sirota uzrujala, pa sam joj još jednom spomenuo Žaretovu salu za svatove.

- Kakav Žarko, mi smo imali svatove u Medulinu.
- Pa viš da te malo prckam, kuma te sjebala.
- Kak znaš!?
- Ma nemam pojma, al' kad sam reko da se opila ko majka, tu si se uvatila.
- Ah jesam, baš sam glupa.
- Nisi ti glupa, neg si emotivna, očito si ga friško napustila.
- Pa da. Čekaj, čekaj. Ti si to sve izmislio!?
- Nagađo sam, šanse su mi bile fifti - fifti. * Neću se izdat.
- Ko si ti, s čim se baviš!?
- Ja sam ženski pisac!
- Onda dobro, ne ljutim se!
- Oš mi čuvat djecu?
- Ne želim te vidit bar 24 sata.
- Ok, Ciao Bella.

Eto, ispao sam đubre, a ni kriv ni dužan. Mi nevini uvijek najebemo!

Popodne na plaži sam upoznao neku babu iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, povela je unuka i slini po njemu cijelo vrijeme. Bakino sunce, bakino zlato, mili moj, slatki moj. Prekrasan prizor. Ispostavilo se da je upoznala milu ženicu negdi prije dok sam ja u bič baru inspiraciju vato.

- Imate divnu i dobru djecu.
- Hvala, imate prekrasnog unuka, baš je sladak. * Znam i ja srat, ha da!
- To mi je od starije kćeri!
- Gdje je ona? * Pomislih da je žena u nadnici il' nješt slično.
- Bože, pa di bi bila, eno je doma!

Baba je rodom iz Pule i ima kuću tu, a živi u Zagrebu. Nekak je uspila spojit cijelo ljeto da ne mora raditi. Čudo od žene. Vjerojatno je šefica neka...

Dolaze joj sin i kćer sa svojim obiteljima cijelo ljeto u goste, a onda baba poput Hurem, opslužuje ih sve. Kuva im, pere, dadilja i tak. Divna neka žena. Tak' šta ludo nisam upoznao.

Zadnji put kad sam imao ručak sa svojima ili sa ženinima je bilo kad sam ih zvao kod nas, rekoh joj pa šta bude.

- Ne mogu vjerovat.
- Ne mogu ni ja vjerovat da vi kuvate, dadiljate i spremate cijelo ljeto vašoj djeci, pa eto. - Zašto ne možete vjerovati!?
- Iz istog razloga zašto vi ne vjerujete meni. Kad ste zadnji put jeli kod djece?
- Pa oni ne znaju kuhat...
- Moji znaju, pa opet nisam jeo ove godine njišt kod njih. Vašima to nebi trebao biti izgovor, nek naruče hranu.
- Ma, to se ne radi. Volim ja za njih kuhati, malo je naporno ponekad, ali volim.
- Lijepo je živjeti život na način koji želite, život pun ljubavi.
- Je, u pravu ste.

Otišao sam ronit od muke...

Bilo kuda, babe svuda...