Ozbiljan zaključak u šupljoj priči!

KRATAK PUT KOJI DUGO TRAJE

Neki dan smo išli na bazene u Đakovo. Manji dio puta sam svjedočio svađi između kćerke i supruge. Naravno da nisam sudjelovao, ne pada mi napamet. Tema svađe je bila škola i ocjene. Kaže joj žena da nije dobro ovo, ono, bla, bla, bla...

Šta 'oćeš mama, jesam prošla s pet!? Aj' me pusti na miru! Odgovara joj Antea. Kak' mi je kćer ušla u pubertet, sva se okuražila. Postala prgava na ćaću, ljubim te sine!

Ti si prošla s pet, pff daj me nemoj zajebavat', dometne joj mila ženica... Pa dobro, prošla sam s 4,7, pa šta!? Ne moram ja biti k'o ti! Neda se otrovnica tatina.

Žena je tu malo eksplodirala: „Koji si ti razred, koji!? Ne možeš proći s pet ni u petom razredu, nisam imala 4,7 ni na faksu, ni na faksu!!!“

Ajde ženo, smirite se, idemo plivati, pa nejdeš na roditeljski sastanak! Pokušah odvratiti temu rasprave, no bezuspješno! 

Šta ti šutiš, šta joj ne kažeš nešto, kako ju možeš braniti stalno!? Preusmjeri ženica svoje strelice nervoze prema meni... Valjd' je rezignirana što sam ladan k'o puničino srce, otkud da znam!? A ja, k'o ja, vidim sebe u njoj! Ona je poboljšani ja!

Bio sam dobar učenik, prolazio sam kroz hodnike prosvjete s ocjenama 3, 4, 5. Najveći dio svog đačkog puta sam bio vrlo dobar, rijetko odličan, propalica nikada. Bio sam znatno lošiji od kćeri. Sa ženom nemam komparacije! Pff, pa nije pala na moje ocjene 🙂

Sad dok ovo pišem, počinjem razmišljati na čeg je pala... a na mene je roknila, pa nije na beton pička mu materina! Čovjek je puno više od jednoga!

Šta da joj kažem!? Da iskoristim svoj roditeljski autoritet i na brzinu osmislim nekakvu mudroliju u kojoj ću podržati ženu, a zaštiti kćer!? Ma jok, nije bio takav dan!

Branim ju jer kroz kvocanje našoj kćeri, kvocaš indirektno i meni. Nisam uključen u obrazovni proces kćeri nikada bio, kao što nitko nije bio uključen ni u moj. To je njena borba!

Ne može mi ništa promaći. Već bi ja osjetio da će izgubiti neku bitku. Jasno je k'o dan da bi se uključio dok ne bi bilo kasno. Otišao bi kod prosvjetnog djelatnika na razgovor! Nejde se nigdje praznih ruku, pff, to me još baba pokojna naučila... Uostalom, lakše mi otići u školu na razgovor, nego sjesti s njom i učiti. To je zamka odgoja u koju nisam upao!

Ne želim vlastite zajebe ispravljati preko dječje grbače!

Imati velika očekivanja od potomstva je lijepo, ali treba ostati objektivan u iluziji. Kako da maltretiram dijete i da ga tjeram da postane ono nešto što meni nije uspjelo!? Djete što želi, naravno da ću pogurati! Kad se pojavi sumnja i nesigurnost, naravno da ću biti tu i pokušati utjecati na dijete, al' intelektom i nikak' drugačije. Kada dođe zasićenje i rezigniranost, koga jebe, nije život jedna tema!

Sretan sam kad su svi ukućani sretni!

Rekoh ženi: „U pravu si ljubavi, slažem se s tobom, porazgovarat' ću s Anteom, a ti kćeri moraš malo više slušati mater!“ Maaaater, dobaci sin. Mali je fasciniran s tom riječju, valjda pizdun mali kuži da je psovka ponekad...

Baš u tom trenutku me oko zasvrbi i malo mignem. Kćer je to primijetila, a žena ne! Kćer se samo blago nasmijuljila. Dok se ona smijuljila, ja sam molio Boga da se žena ne sjeti Anteine sobe. To bi tek bio kratki put koji dugo traje.

Ovako je ispala „Win – win“ situacija. Barem do nekog drugog putovanja. Šta će tek biti kad budemo išli na more!? Sve si razmišljam da idem avionom!

Ima i dugačkih puteva koji kratko traju, ali ne prolazim njima često!