Volim meso - filozofija hrane

Mnogi su čuli uzrečicu iz podnaslova, meni je upućivana nebrojeno puta na degustacijama kulena, kulenove seke, kobasice i sl. suhomesnatih proizvoda. S obzirom da sam slavonsko dijete, moram priznati da nije bilo lako odrastati s takvim teretom tj. odabirom hrane. Istovremeno, na mome putu odrastanja, nisam volio ni ribu. Slatkovodna, morska, nije bitno! Nisam htio jesti ni fiš, ma ništa s ribom. Vrhunac riblje delicije je za mene bila tuna iz konzerve. 

Na putu srednje škole, a pogotovo pred kraj i upis faksa, sam upoznao dosta novih ljudi. Problem s ribom sam riješio tako što sam zašao u Baranju i po baranjskim restoranima. U maloj baranjskoj općini Bilje sam svojevremeno (2013. godine) radio fiskalne blagajne za komunalno poduzeće. Tada Bilje nije imalo kanalizacijski sustav, već su imali kamione koji su vršili uslugu „ispumpavanja septičkih” po općini, te im je u tu svrhu trebala kasa. Kolega i ja smo odradili taj posao toliko dobro, da nas je tadašnji direktor poduzeća odlučio odvesti na ručak u restoran „Zelena žaba”. Po dolasku u restoran, gospon direktor je preuzeo glavnu riječ. Pomislih tada: „Sam’ da naruči neko miješano meso...”. Naravno, malo je ljudi koji idu u Baranju jesti svinjetinu ili bilo koje meso a da nije iz vode :) Naručio nam je perkelt od soma. Sreća moja da sam bio baš gladan, pa sam iz sile morao jesti... Dogodilo se čudo! Ljudiiii, pa ja volim ribu! Kako je ovo dobro! Malo je reći da sam se dobro najeo. Onako sit sam shvatio da zapravo možda i volim ribu, ali je do tada nisam jeo kvalitetno pripremljenu. Svi idemo u svijet s okusima koje nosimo iz našega doma. Kad’ god dođeš negdje na objedovanje, uspoređuješ to sa svojim prijašnjim gastronomskim iskustvima. Ako je meni jako fin grah koji moja mama kuha, pa dođem kod nekoga u goste, a on to radi totalno drugačije... Naravno da mi neće biti fino, jer nosim okus na koji sam navikao, okus iz svoga doma tj. mamine kuhinje. Tako je bilo i s ribom. Glavna kuharica zvana majka, nije bila vješta s ribljim jelima, ali na sreću, nije ih često ni spravljala :). Zbog toga sam mislio da ne volim ribu... 

Odrastao sam na salamicama, pašteticama i sličnim sranjima u kojima najmanje ima mesa. Upravo zbog toga koristim termin „životinjsko meso”. Prasetina, janjetina, piletina, itd., itd. Njišt’ od toga nisam volio ni htio jesti, nema šanse. Ćevape, pljeske i slične kamuflirane stvari da, ali krto... Ma ni čut’! Ni danas nisam siguran da li je to posljedica kolinja na kojima sam bio, ili je nešto pak drugo bilo po strani. Na kolinju špricne krv, ja odo povraćat. Takav sam bio. U prošlih cca 18 mjeseci sam ispekao na stotine razno - raznih životinjica. Bilo je tu dvonožnih i četveronožnih, bilo je tu riba, ma bilo je svašt’. Što se meni dogodilo da sam promijenio pristup spomenutoj hrani, te kada se to dogodilo? Nemam blage veze, to se odvilo sve postepeno i spontano. 

Gotovo sve volim jesti i uživam u raznim vrstama jela i hrane. Još uvijek istražujem i tražim okus koji mi paše. Gastronomija prema mojem' mišljenju nije crno - bijela i u njoj nema apsolutne istine. Ima nekih osnova i smjernica koje prenosimo iz generacije u generaciju, ili što bi se reklo: „S koljena, na koljeno”. To su na neki način specifičnosti kulture, kraja i podneblja. Nisu Slavonci odrastali na hobotnici i brancinu, kao što ni Dalmatinci nisu na prasetini i teletini. Ovi koji jesu, oni su na razini statističke pogreške. 

Kad odem u goste kod nekoga npr. na Čobanac. Ako dođem u procesu kuhanja, ne pada mi na pamet davati savjete i upućivati kuhara (bez obzira) što bi trebao i kako. Na kraju mu kažem iskreno dal' mi se sviđa ili ne. To mu naravno priopćim samo ako me pita ili ako mi je baš super. Što se meni sviđa, tebi se ne mora sviđati i obrnuto. Ne postoji restoran gdje baš apsolutno svi idu, ali ne postoji ni onaj gdje nitko ne ulazi. Takvi zatvore brzo. Nakon ovih cca 15 mjeseci snimanja emisije Tata kuha, moram priznati da sam malo iznenađen s reakcijama ljudi i njihovim znanjem. Ima stvarno dosta „Michelinovih” kuhara koji prate moj show i redovno mi se jave s prijedlozima i konstruktivnim kritikama. Hvala vam na tome. Iznimno cijenim i poštujem svako mišljenje, pa čak i ono negativno, jer ponekad ono govori o osobi koja ga je iznijela. 

Međutim, kao što ste mogli vidjeti u Tatinim video receptima, svojevremeno je izumljena nova vrsta certificiranja kakvoće, te kvalitete hrane i pića. Borjanito certifikat je odobren od strane NKS - a, te upravo to daje razliku između Tatinih i svih drugih jela koja možete pronaći na javno dostupnim mjestima s receptima, hranom i pićem. Zahvaljujući Borjanito kvaliteti, danas radimo ozbiljan odmak od dosadašnjeg načina pripreme hrane. Ne samo u pristupu, već i u svojoj srži tj. sastavu, te odabiru namirnica i začina. 

 

Temelj pripreme Borjanito jela je alkohol, najčešće vino i rakija. Tu nema spora! Put ishođenja certifikata, kao i osnivanje Borjanito instituta je bio složen i dug. Naravno da je vrijedio svake žrtve. Trenutno je u tijeku borba za dostupniju upotrebu i veću rasprostranjenost Borjanito kvalitete, kao i približavanje certifikata narodnim masama. Taj rat se vodi na Tatinom YT kanalu gdje se svakodnevno regrutiraju Borjanito časnice i časnici. Trenutno Borjanito klub broji preko 1000 profesionalaca koji su se uvjerili u sve blagodati o kojima pišem. Te čestite djevojke i mladići nose teret gastronomskih inovacija i enološke čarolije. Svi znamo da je teško biti ispred svoga vremena. O tome nam i brojni primjeri iz povijesti govore… Koristim ovu priliku da im se zahvalim na požrtvovnosti, predanosti i ustrajnosti. Vaš trud i žrtva nisu uzaludni, svaki početak je težak!