Svijet se mijenja

Zašto plaža nebi!?

Legnem malo, kao odmarat poslije vode. Jebiga, ipak sam ja čovjek u kilama, spori trkač na staze duge.

I tako, dok poneka Šveđanka kojoj sam zapao za oko misli da mrcina odmara, ja blejim i analiziram masu, te usporođujem nekakve parametre s prijašnjih 12 godina.

Nemam još jasnih zaključaka, ali čisto iz metodološke zajebancije, moram svoja opažanja podijeliti s nekime.

Najprve, plaža je postala mjesto ogromnih razlika, ono znaš, ping - pong, crno - bijelo i te pizdarije...

Il su pretili, il su mršavi. Nas debelih je sve manje. Il su istetovirani preko 60% tijela, il nisu uopće. Gledam neke žene, istetovirale se po sisama, cijela leđa, na gujsci stepenice uklesane i mala vrata, do raja valjda, otkud da znam, ne slušam Cepeline...

Gledam stepenice, pa nekako ih malo. Kad se naguzila, jebote led! Otvoriše se skale ko harmonika, uh sunce milo! Guzička se prežabila... Kakav 3d prizor, pomislih tiho u sebi da me ne čuje. Ma čut će me kurca malo, garant je švabica...

Gledam na vratu lančić, a on isto istetoviran. Uzmem sina pod ruku i ajmo vidit privjesak. Svaki lančić na ženskom vratu ima privjesak!

Štef mi je dobar paravan za kibiciranje... Priđem joj sprijeda, ono visi dijamant na mjestu dekoltea. Ne visi među sisicama, jok. Sisice su niže 🙂

Muški nešto slično, manje po prdekani, više imaju neko trnje i lance po mjestima gdje bi trebali biti biceps i triceps. Valjd su im tetovaže na mjestima tim uspomene il motivacija, saznati nikad neću, nime brige.

Svi bleje u mobitele, knjige su rijetkost. To sam nudistice čitaju knjige, čuvaju retro imidž a bile na brazilskoj. Kako to, kako to!?

Opažanja se nastavljaju, dizertacija će biti gotova do kraja godišnjeg, valjd...

Na plaži se svašta može vidjeti...