Kad bi se moglo reći...

Kad bi se jednom moglo nekome reći sve. Sve što se skupi po džepovima duše. Kako je kad te duša boli tamo gdje nemaš riječi!? Dokle sve to ide, koliko se rastegne ta bol dok se praviš da ne postoji... 
Najbolje razumijem one što samo kažu: "nije mi njišt". Jer da progovore, ne bi znali gdje bol prestaje a spokoj počinje. 
Godinama šutiš tamo, šutiš 'vamo. Kažeš ‘u redu je, jer čim priznaš da nije, dobiju te gotove etikete. Pitanja i začuđeni pogledi, te na kraju, ostade ti samo mala doza tvoje ludosti u očima tuđim.
A zapravo bi trebalo samo otvoriti slavinu. Ispustiti sav taj talog, to ljudsko smeće što se nakuplja do besvijesti. Ljudi udaraju gdje si najtanji. Pucaju ti granice jer ih oni nikad nisu ni imali u besramlju zlobe. 
Ma, znaš kako to ide... pričamo o nekom boljem svijetu, a molimo za mrvicu dostojanstva u ovom. Samo malo pažnje i dovoljno topline da nam se duša ponovo rodi. 
Ali znaš ti šta, nitko nema muda da je iskopa.