Kad žena prestane mariti

Za one koje više ne pitaju – ni glasno ni tiho.
Ne treba ti ni pamet ni diploma da znaš da bez nje ništa ne stoji. Imaš intuiciju, ŽENO! 
Ni država. Ni stol. Ni čovjek.
Ti si stol. Ti si država. Ti si granica koju ne priznaju, ali stalno pokušavaju prijeći. Ponekad poput lažne naivnosti ih pustiš, neka misle da su prošli radar, sve je tvoje! 
Nosiš to u sebi.
Ne kao teret, nego kao posljednje sveto što ljubomorno čuvaš od svijeta koji bi te rado raskomadao na nebitne faktore.
Ne treba ti ni poezija.
Jer ona je već napisana
– u krvarenju koje ne spominješ,
– u suzama koje ne prijetiš,
– u ljubavi koju ne reklamiraš jer nije na sniženju i nikada biti neće! Ljubav je zasluga a ne refleksija fizičkog! 
Žena nije podrška.
To ti je jeftina etiketa, mila moja.
Ti si nosiva struktura svijeta u kaosu.
I to bez uputa, bez zahvalnice i bez dana odmora. Usprkos tvojoj snazi, odmor ti ne tražiš, samo malo mira i dostojanstva! 
Ne postoji majčinstvo.
Postoji gubljenje granice između sebe i svega što voliš.
To je teret koji nosiš dostojanstveno, pa i kad te lome, ti im brišeš suze.
Ne postoji partnerstvo.
Postoji šutnja u kojoj ne pitaš hoće li on razumjeti – jer znaš da neće.
Ali ostaješ. Svjesno. Do kosti gola, ali s dušom.
Ne postoji "uloga žene".
Postoji neplaćeni rad božanske prisutnosti.
Put koji se ne vidi jer ga ti praviš dok hodaš.
Put apsolutne i nevine ljubavi. 
Zato ne čudi kad žena šuti,
a duša gromoglasno drhti.
To nije slabost. Ne, ni najmanje! 
To je najviši oblik samokontrole žene kojoj je stalo. Žene koja zna da u svojoj tišini čuje sve i ništa ju ne dotiče. Žene koja stvara izbor svoj! 
To je neprijavljeno vladanje.
Moralna akrobacija.
Tiha revolucija.
Kad žena odluči da te više ne spašava –
postaješ siguran bivši objekt.
I nitko te više ne pita:
"Jesi dobro?"
Tvoje vrijeme, prošlo je!
P. S. Za sve moje vjerne i nove čitateljice ❤️