Kako sustav lomi duh da bi ti slomio kičmu!?

Do sada sam obrađivao probleme koji izgledaju kao odvojene krize. S jedne strane, dotakli smo se "Bolesti slobodnog vremena" – duboke, filozofske krize svrhe u svijetu gdje nas AI čini suvišnima. S druge, suočili smo se s brutalnom, materijalnom krizom slomljenog društvenog ugovora, gdje je naš pristanak tek "potpis na praznom papiru", a rad više ne donosi sigurnost, tjerajući nas da razmatramo rješenja poput UBI-ja.
Greška je promatrati ih odvojeno. To nisu dva problema, već jedinstveni mehanizam. To su dvije čašice iste boce rakije koja nas polako opija. Isprva je stanje lijepo, ali s vremenom ajd' Bog, vidimo se na Mirogoju. One funkcioniraju u savršenoj, perverznoj sinergiji, stvarajući ono što možemo nazvati matricom beskorisnosti u nesigurnosti.
Prvo, erozija svrhe hrani prekarijat. Kada sustav uvjeri čovjeka da je njegova vještina zastarjela i da je on sam fundamentalno beskoristan, on gubi samopouzdanje i pregovaračku moć. Čovjek koji se osjeća beskorisno lakše će prihvatiti besmislen, nesiguran i slabo plaćen posao. Zašto? Jer mu se čini da bolje ni ne zaslužuje. Njegov osjećaj niže vrijednosti postaje gorivo za "gažnu" ekonomiju. Pasivnost rođena iz gubitka svrhe stvara savršenog radnika za sustav koji ne nudi nikakvu sigurnost.
Drugo, prekarijat cementira gubitak svrhe. Čovjek koji radi dva posla samo da bi platio stanarinu ili imao "za kavu", koji je u stalnom stresu hoće li sutra imati posao, nema ni mentalne energije ni vremena za velika pitanja. On dakako nema luksuz baviti se svojom svrhom ili politikom.
Njegova jedina svrha postaje preživljavanje do sljedećeg mjeseca. Stalna borba za opstanak efikasno ubija svaku želju za samoostvarenjem, učenjem ili traženjem dubljeg smisla. Čovjek koji neprestano rovari po blatu, ne može olako gledati u zvijezde da bi pronašao put.
To je zatvoreni krug, savršena zamka te matrice. Sustav te prvo psihološki demontira, uvjeravajući te da si zamjenjiv. Zatim ti ponudi materijalne uvjete (nesigurnost, niske plaće) koji ti onemogućuju da se psihološki ponovo sastaviš.
Vrhunska prevara ovog sustava je u tome što nas je uvjerio da je kriza svrhe naš osobni i unutarnji problem, te da je ekonomska nesigurnost samo "realnost tržišta". Istina je da je jedno gorivo za drugo. To je motor koji pokreće jebenu matricu. Taj motor stvara društvo apatičnih, anksioznih i što je najvažnije, poslušnih pojedinaca.
Razumijevanje ove veze prvi je korak. Drugi korak je odbacivanje nametnute, individualne krivnje. Kriza svrhe nije tvoj osobni neuspjeh, kao što ni ekonomska nesigurnost nije neizbježna "realnost tržišta". To su temeljne značajke sustava.
Tek kada tu osobnu anksioznost prepoznamo kao kolektivni problem, možemo početi svoju borbu. Našu bitku za izlazak iz matrice i za novi društveni ugovor koji neće biti samo prazan list papira.
Na kraju dana svi znamo da se to neće desit, skrolaj dalje...