Kuća u kojoj samo šutnja buku pravi

Promatram nasmiješena lica na digitalnim oltarima, savršeni filteri na fotografijama s putovanja iz dalekih "egzotičnih" zemalja i destinacija. Život je katalog želja, svaka stavka prekrižena: "Pariz - kvačica," "Bali - kvačica," "Koncert - kvačica." Divno to jest.
Kuća je sterilno uredna, namještaj je iz kataloga, a na podu stoji savršena zdjelica s imenom krznenog bića koje vam je postalo jedini plod ljubavi. To je dragi moji moderni brak, izgrađen na temelju komocije, ne žrtve.
Brak je ljubavi žrtva puna kompromisa.
Ne radi se ovdje o nečijem izboru, nego o tihoj smrti jedne ideje, one o smislu postojanja, one o obitelji. O tome da smo se uspjeli uvjeriti kako je život nepregledni švedski stol užitaka i da je imati djecu samo još jedan, preteški tanjur.
Vjerujemo u priču da su nam karijere, hobiji i izlasci važniji od neprospavanih noći, od mirisa dječje kože i od neopisive težine i ljepote odgovornosti. A kućni ljubimci? Oni su, kako je to savršeno i cinično primijetio jedan kolega, "test prije pravog testa, na kojem svi padaju."
S šćukom i macom se putuje također, s njima se ne može lahko ostati do kasno, te s njima, ironično, počinje osjećaj tereta kad se razbole, koji si tako grčevito izbjegavao.
Veliki mislilac G. K. Chesterton davno je rekao: "Hrabrost je gotovo paradoksalna, ona se sastoji od snažne želje za životom i snažne spremnosti na smrt."
Današnja hrabrost se sastoji od jake želje za životom, ali samo onim koji je lak i jednostavan. 
Međutim, kad ti život postavi ogledalo i pokaže da s tom hrabrošću ne možeš stvoriti novi život, ti kažeš: "Neka, 'ko ga jebe!?", te ga razbiješ.
Tu se javlja i ona najveća bol tkz. Paradoks vjere. Mi smo generacija koja puni crkve na blagdane, koja se deklarira kao ponosni baštinik kršćanske tradicije, dok u praksi živimo kao mali licemjeri.
S jedne strane vjerujemo u nauk o obitelji kao temeljnoj ćeliji društva, ali u praksi biramo onu ćeliju u kojoj smo samo mi. Ne želimo razumjeti da je obitelj teška, bolna i puna odricanja, ali da je to jedini put do one prave, duboke i istinske sreće. Obitelj je trnoviti put sa garantirano sretnim završetkom.
I dođe tako jesen, dođu i "najbolje" godine. Lijepa sterilna kuća, tiha ostade. Nema više malih cipela pred vratima, nema dječjih crteža na frižideru. Ljubimac je ostario, kao i sami vlasnici. Tada lijepa i uređena kuća, odjednom postade hram spoznaje o prolaznosti. U trenutku tome shvatiš. Dok si tražio komociju užitaka, dok si izbjegavao nevolje, zapravo si izbjego sve ono zbog čega se živi.
Ostali ste sami sa putovanjima i sjećanjima na provode. Što je život bez uspomena takvih!? Možda si prekasno shvatio da najveća kazna nije odricanje, nego tišina. 
Tišina kuće u kojoj nikad nije odzvanjao dječji smijeh ili plač je katakomba tebe i partnera tvog.
Dobro će to bit'... Al' ne danas!