Ljubav spram životinja

Dotaknuo sam se nedže prije jedne škakljive teze. One o psihološkom profilu ljudi koji više vole životinje nego ljude. Znate kako to uvijek u mojim tekstovima biva... neki su se osjetili prozvanima, a šta ću im ja?
Ajmo iz plićaka u dubinu.
Postoji tanka, ali krvavo crvena linija između zdrave empatije prema životinjama i patološkog bijega od ljudskosti. Kad briga za životinju postane alibi za nebrigu i prijezir prema ljudima. To vrlina nije, to je simptom dijagnoze. Ma u pi*ku materinu, to je kita, to je emocionalni bankrot!
Čovjek je kompliciran. Zahtijeva trud taktike, kompromis, opraštanje. Ker je simpatično jednostavan. Nudi bespogovornu ljubav, ne sudi tvojim manama, ne propitkuje tvoje motive. Voljeti psa je lahko odista. Šćuko je najjeftinija droga za napumpani ego.
S druge pak strane, voljeti čovjeka, sa svim njegovim manama... Bebo znaš šta to jest!? To je je*eno junaštvo, eto šta!
Povijest nas uči najmračnije lekcije o ovome. Adolf Hitler je obožavao svoju njemačku ovčarku Blondi. On je siroče plakao kad ju je morao otrovati u bunkeru. Isti taj čovjek je navodno bez suza, skrkao milijune ljudi. Njegova "ljubav" prema psu nije bila znak dobrote. Bjaše to zorna projekcija potpunog otuđenja od ljudske rase.
Može i poredba bliža nama. Vladimir Putin, znajući da se Angela Merkel panično boji pasa, namjerno je pustio svog crnog labradora na sastanak. To nije ljubav prema psu, već prava sadistička ljubav spram Merkelice 💪 Cinično korištenje životinje kao oružja za psihološko slamanje drugog ljudskog bića.
Kad vidiš takve realne primjere, od povijesnih monstruma do modernih manipulatora, tada počinješ shvaćati. Ljudi koji se busaju u prsa svojom ljubavlju prema životinjama, dok istovremeno gaze, iskorištavaju i preziru ljude oko sebe, nisu nikakvi junaci. Oni su samo moralne olupine i točka.
Ne kažem da je svako 'ko više voli pse od ljudi, potencijalni diktator. Kažem da postoji uzorak ponašanja. Bježanje u jednostavnost odnosa s životinjama često signalizira nemoć suočavanja s kompleksnošću ljudskosti. 
Kad tvoja empatija ima domet samo do visine psećih očiju ili mačjeg repa, kad sva tvoja tobože suosjećajnost u njegovoj brizi stane u zdjelicu za hranu... ti prestaješ biti kompleksno biće.
Postaješ karikatura, ma obična papirnata fasada dobrote s dvije funkcije. Prva je da te štiti, a druga je da skriva trulež koji dolazi iza nje tj. iznutra.
Vrlina tu ne stanuje, samo patologija. Kako nazivate ljudsko biće koje je odustalo od onog najtežeg? Kako nazivate ljudsko biće koje je odlučilo živjeti među ljudima a ne biti čovjek?  
Možda je "ljudsko smeće" previše grubo. Možda je to samo... izgubljeni čovjek koji je zaboravio put do svojih.