Mala radionica

U jednoj maloj radionici radila su dva majstora.
Prvi je bio Stari. Čovjek od malo riječi i ruku grubih kao kora drveta. Nikad nije koristio nacrt. Sve je radio "iz glave" i "po osjećaju". Njegovi komadi namještaja su imali dušu.
Svaki je bio malo kriv, malo nesavršen, ali je mirisao na život. Umjetnik bjaše on.
Drugi je bio Mladi. Došao je s diplomom i laptopom. Sve je radio po nacrtu s laserskom preciznošću. Njegovi komadi su bili savršeni. Svaki kut je bio točno 90 stupnjeva, svaka linija besprijekorna. Ali bili su hladni i pomalo mrtvi, kao iz tvornice. Inženjer dobri on jest.
Mrzili su se katkada, naravno.
Stari je za njega bio "štreber koji ne osjeća drvo". Mladi je za njega bio "primitivac koji ne zna što je kutomjer". Ratovali su u tišini, preko svojih radnih stolova.
Odjednom im dolazi zajednički posao koji nisu mogli odbiti. Morali su skupa napraviti stol za glavnu gradsku vijećnicu.
Prvi tjedan su se skoro poubijali. Drugi tjedan su šutjeli i radili svatko svoje. A treći tjedan eh... treći tjedan se rodila magija.
Mladi je primijetio da Stari zna točno koji komad drveta "diše" i kako će se ponašati. Stari je shvatio da Mladi zna kako taj komad drveta spojiti sa drugim da traje sto godina. Mladi je donio preciznost. Stari je donio dušu. Mladi je osigurao da stol bude savršeno ravan. Stari je osigurao da stol ima priču.
Na kraju, stvorili su remek-djelo. Nešto što nitko od njih dvojice nikad ne bi mogao sam.
Nisu postali prijatelji, te su i dalje su gunđali jedan na drugoga. Postali su puno više, postali su partneri. Zaključili su da prava vještina nije ni u sirovoj umjetnosti, ni u hladnoj znanosti.
Prava vještina je u lucidnom momentu spoznaje kad ti "sine" da bez onog' drugog', nebi ni ti postojao...