Morske zabilješke #3 - Zlarin

Zlarinski kum i valcer s deklaracijama.
Postoje dani kad se probudiš na otoku i misliš da si uhvatio Boga za bradu. More, borovi, tišina i kapja rakije. Međutim, postoje i jutra poput ovog. Jutro nakon Oluje je ono jutro kad je otok shvatio da je neradni dan bio mač s dvije oštrice. Mač u kamenu koji je presjekao moju zalihu cigareta.
imao sam jednostavnu misiju: domoći se kioska prije nego se ostatak otoka probudi i stvori red za jutarnje novine i kruh. Plan je bio savršen, ali izvedba me dočekala u zasjedi...
Pokupih sitnu džecu, te krenusmo kroz šumu (neka prečica) ka kiosku. Stižemo tamo, elegantno ulazim unutri kad ispred mene prizor biblijskih razmjera. Pustoš majko mila. Mudo labudovo, što bi rekli mi pjesnici. "Nema njišt za pušit", reče mi prodavačica s onim izrazom lica koji čuva za brodolomce i porezne inspektore. Popuših, dakle i prije nego sam stigao metit "je'nu za uvo".
Nema druge Boky, okreći kormilo na jug i piči u jedinu trgovinu. Butiga je otočki epicentar života, crna rupa vremena i strpljenja. Ma to je k'o poligon za komando obuku i pijaca, Nescaffe kesica jebena.
U Butigi red ispred ulaznih vrata. Ne bilo kakav red. Red kao da se unutra dijeli besplatna voletina, a vani prijete gladne godine. Baba s cekerom te snajpa, aj' uvati za kvaku ako smiješ, pi*ka ti materina balava. 
Konačno po ulasku na kraj reda, točno ispred mene, ugledah njega, ugladah Šjora.
Ne znam mu ime, ali znam mu dušu. Ne kajem se, ne! Fura stil Al Pacina iz "Kuma". Lanena košulja, stav čovjeka koji je upravo dogovorio mir između pet familija i sad je došao po kilu pomidora. Sladak je na neki čudan, filmski način, ali istovremeno je i teška kurotresina stara. Giba se kao da je vrijeme rastezljiva kategorija, a on osobno drži daljinski upravljač.
Puževim korakom probijamo se prema spasu, prema blagajni gdje sjedi naš Momčilo, svetac zaštitnik zlarinskih računa u trgovini jedinoj. Momčilo je opušten, nimuje priša, ha da!
Eh, baš tu počinje performans Zlarinskog kumića u nastavcima...
Na putu do blagajne, uzeo je u ruku valjda trideset artikala, a u košari je imao pol' kruha i jogurt. Dva artikla, mala potrošačka košarica, mrš! Kumićev skener radi odlično. Svaka pašteta, svaka konzerva tune, svaki keks morao je proći njegovu inspekciju. Okrene artikal, primakne ga licu kao da čita ljubavno pismo, pa ga vrati na policu s uzdahom filozofa. Okreće se prema meni svako malo, pogledava me onim svojim blijedim, vodenastim očima, kao da traži suučesnika u toj svojoj odiseji kroz aditive i emulgatore. Možda mi ljubav šalje, je*o te kumić!?
"Vidiš ti ovo? Natrij-glutaminat, zlo", kao da mi govori pogledom punim čežnje.
Nema mobitel, to je očito. Pa umjesto da scrolla po njemu k'o sav normalan narod, on scrolla po deklaracijama. Nime brige zašto voli čitati deklaracije, ali brate, ispip'o je više artikala danas nego moja mati za cijeli mjesec. Svaki njegov dodir s novim proizvodom bio je mali udarac u moj nikotinski centar u mozgu. Egzibicionist žabarski stari!
U tom trenutku, dok mi je živac na sljepoočnici igrao sambu, gledao sam ga kao na elementarnu nepogodu. Kao na ljudski oblik prometnog čepa. Egzibicionist par excellence, koji svoju opsesivno - kompulzivnu predstavu izvodi pred najgorom mogućom publikom, nervoznim ovisnikom u krizi...
Kad je napokon došao do Momčila, stavio onaj svoj jedan jogurt i pol kruva na traku, uslijedilo je čudo. Uzeo je žvake i Lino ladu. Čitao deklaraciju on nije. Platio je kovanicama koje je brojao kao da su zlatnici od Nane, te polako odšetao van.
Tada se neki k*rac prelomio u biću mome. Dok sam ja napokon tovario svoje cigarete kao da je zadnja kutija na svijetu, gledao sam za njim. Jel' on stvarno egzibicionist ili je posljednji Mohikanac? Posljednji čovjek koji odbija živjeti u našem svijetu od 30 sekundi. 
Dok mi gutamo sadržaj, on ga čita. Mi skeniramo, on studira. Mi jurimo prema kraju reda, a on... on je u potpunosti prisutan u tom redu i opušten. Njegov performans nije bio za mene samo. Bio je za njega i sve drkljaroše poput mene ili gore od mene. To je bio njegov otok na otoku, njegov privatni ritual usred kaosa.
On nije egzibicionist, on je prokleto uspješan pobunjenik. Zapalio sam cigaretu ispred dućanai podragao malog šćuku. Dim je imao okus pobjede, ali i malog poraza. Možda ta stara kurotresina ipak zna nešto što mi ne znamo. 
Možda je prava umjetnost života ne doći što brže do blagajne, nego putem pročitati sve deklaracije. Čisto da znaš što dovraga, unosiš u sebe osim alkohola i cigareta.
Veselin se ponovnom susretu šnjin...