Nekad se znao nježni red

Na bojnom polju roditeljstva, danas ratuju dvije vojske. Glasne, isključive i sigurne u svoju istinu. Ne ostavljaju baš puno prostora za talasanje tj. argumentirano razuvjeravanje.
S jedne strane je Mornarica "Nježnog Odgoja". Oni su diplomirali psihologiju na Instagramu, Fejs grupama a glavni psiho terapeuti su im likovi sa chata ili foruma. Za njih je svaka dječja suza trauma, svako "ne" je potencijalni ožiljak na duši, a kazna je barbarski čin. Oni sa svojom djecom pregovaraju, validiraju im osjećaje i tretiraju ih kao male, ravnopravne partnere u projektu zvanom život.
S druge strane je Pješadija "Nekad se Znao Red". To su veterani odgoja "iza uha", prekaljene kurotresine koje su odrasle na poštovanju iz straha. Za njih su današnja djeca "pahuljice", nesposobne za stvarni svijet. Njihova filozofija je jednostavna: šiba iz Raja, jasan autoritet i rečenica "zato što ja tako kažem" i "u moje vrijeme...".
Više sam, priznajem, produkt ove druge brigade iako se iznimno trudim zadržati mornaričku obuku. Naučen sam još kao mali da je sloboda privid raspoloženja roditelja, baka i djedova. Danas znam da je sloboda stanje uma a njen varijabilni dio ovisi o raspoloženju kućnih (mila ženica) i političko - društvenih autoriteta. Svaka akcija, ne samo da ima reakciju, već i posljedicu.
Stariji uvijek znaju bolje, moš mislit, znamo mi pi*ke materine bolje. Znamo kako znamo i to nam je dovoljno. Ponekad uopće nismo u trendu, ali priznanje toga pred potomcima je ravno dizanju bijele zastave. Poneka izgubljena bitka je taktika vođenja dugoročnog rata kojem' je cilj pobjeda obitelji. 
Ćuška je ultimativni pedagoški alat kreiran nedostatkom strpljena spram djetetovog "zločestog" ponašanja a nastala je kao posljedica naše rastresenosti uzrokovane stresom života svakodnevice. Ćuška se koristi kao odgojna prečica, a svi znamo da životne prečice nerijetko ne vode tamo gdje smo pošli.
Džeca moraju znati da se ne odgovara i da je poneka "ćuška" za njihovo dobro, jasno. Međutim, dok gledam svoje dijete kad je u najbezobraznijoj tj. najzločestijoj formi ponašanja, pitam se ponekad jel' da ćušnem ili ne!? Moraš jednom u životu ćušnuti jer' kako će znat' što šamar jest. Samo tako će osjetiti sve blagodati istog.  
Fizičko nasilje kao metoda odgoja karaktera ili samo dresura za svrhu poslušnosti? Jesam li dijete naučio poštovanju ili sam mu pokazao što strah jest?
Istovremeno, gledam Mornaricu, ovu modernu vojsku i vidim drugu krajnost. Stvaraju generacije malih tirana kojima je svaka želja zapovijed. Djecu koja se raspadnu pred prvom preprekom jer nikad nisu čuli za riječ "ne". U strahu da ne stvore traumu, stvaraju ljude nesposobne za život, koji je po definiciji, traumatičan!
Možda u tom raskoraku, istina leži. Možda je cijela ta debata u suštini promašena.
Zašto bi cilj bio odgojiti poslušnog vojnika koji salutira iz straha ili malog princa kojem si emocionalni rob. Cilj je odgojiti Čovjeka. Čovjek odabire stranu, ali je svjestan da postoje i drugi i drugačiji. Svjestan je da postoji druga strana koju ne mora voljeti, ali zbog tereta suživota, trebao bi ju uvažavati.
Možda roditeljstvo nije biranje strane u ovom glupom ratu. Možda je to samo svakodnevno, krvavo zidanje karaktera naših potomaka i nas samih...