Nije ti tata staklar

Postoji jedna stara, opasna navika. Navika da krivimo zrcalo za ružnoću lica koje u njemu vidimo.
Napišeš npr. priču. Umotanu, kako smo se i dogovorili. Ne spominješ imena, ne upireš prstom. Samo opišeš fenomene moderno - dekadentnog društva: licemjerje, kukavičluk i lijenost duha. Serviraš ljudima komad stakla, savršeno gladak i čist, te kažeš: "Pogledajte ljudiii!"
Započinješ malu predstavu s velikom porukom.
Jave se oni koji u odrazu vide potvrdu vlastite veličine. Klimavci glavom, tapšu te po ramenu i govore: "Tako je Boky, točno si opisao one druge." Oni su sigurni, jer zrcalo zapravo nikad' ni nije bilo namijenjeno njima.
Zatim se jave i oni drugi. Ti koji u odrazu vide nešto što ih žulja. Ne vide lice kakvim ga predstavljaju svijetu, nego vide onu sirovu, nepatvorenu inačicu sebe. Onu verziju istine koju skrivaju od bližnjih, da bi mogli i od svijeta.
Što se tada zbiva?
Ne napadaju sebe, ne suočavaju se s odrazom... oni jednostavno napadnu zrcalo.
Kažu da je krivo i prljavo. Da laže u zlobi svojoj, te je postavljeno samo da bi njih povrijedilo. U bijesu ironije, pokušavaju ga razbiti, ne shvaćajući ključnu stvar.
Kad razbiješ ogledalce, ne uništiš odraz, samo ga umnožiš. Sad, umjesto jednog, čistog odraza svoje ružnoće, imaš stotinu malih, oštrih i iskrivljenih verzija koje te gledaju iz svakog kutka.
Ja sam samo staklar tj. čovjek koji drži staklo. Moja svrha nije da vam se svidim, niti da vas tješim. Imam zadatak pružiti vam što čišći odraz.
Ono što ćete u njemu vidjeti... eh, pa to više nije moja odgovornost.
Nikada nije bilo do mene, uvijek je bilo u očima tvojim!