O konobarima...

Birtijski sam čovjek, što zbog posla (fiskalnih blagajni) što zbog "litre i vode". Nerijetko sam na rubu prijateljstva s konobarima, pa evo moj mali obol tim divnim i vrijednim ljudima! 
KAD KONOBAR STANE, TEK TADA VIDIŠ ŠTA JE SVE NOSIO.
Ugostiteljstvo je možda jedini posao gdje moraš biti brz, nasmijan, precizan i ljubazan. Kad' si umoran, kad si bolestan, te kad' ti je svega dosta.
Svaki dan iznova, žive u petlji neizvjesnosti svjesno! 
Ustaje prije svih, ide leć' kad svi drugi već spavaju. Radi vikendima, praznicima, blagdanima. Petkom i svetkom što bi rekli naši stari. Tacnu nosi kad' svi drugi odmaraju i slavljenički nazdravljaju.
Između prve kave i zadnjeg gosta, nosi:
kilograme hrane i pića, po vrućini, sparini, zimi, buri, kiši. 
Stoji satima na nogama, bez pauze,
trpi razne face. Kako one fine, tako i one bahate, pijane i nervozne. Sluša kritike, komentare, dobacivanja, prohtjeve i hirove, te
pokušava biti psiholog, akrobat, maratonac i diplomat mirotvorac.
Nedavno su frizerke tražile beneficirani staž zbog cjelodnevnog stajanja i specifičnosti posla. Odmah su ih neki počeli špotat: "Pa šta će sad svi tražit beneficirani?" Solidarnost je izostala, klasika... 
A Konobari? Oni koji ne stoje samo, nego nose, trče, saginju se, podižu, razvlače, natežu, gutaju knedle i gutaju bol... dan za danom, godinu za godinom!? 
Zdravlje ne pita kad si zadnjeg gosta ispratio. Leđa, koljena, vene, želudac... sve dolazi na naplatu puno prije nego što dočekaš penziju.
Beneficirani staž nije nikakva nagrada. To je minimum poštenja mimo "bakše" spram ljudi tih. Priznanje da ljudi u ovom poslu kroz godine doslovno troše tijelo tj. zdravlje.
Turizam svi volimo spominjat kad dođe priljev u proračun. Ajmo malo početi spominjat i one koji ga doslovce iznesu.
Bez ugostiteljskog radnika/ce nema njišt! Nema ni turizma, ni sezone, ni fine kofi mit šlag na rivi a kamoli na kopnu!