Optimizacija prema ništavilu

Stoljećima smo sanjali o oslobođenju od prokletstva rada. Gradili smo pomagala i strojeve da rade umjesto nas, prvo u polju, zatim u tvornici.
Sada, u konačnom trijumfu, gradimo umove koji će misliti umjesto nas, ali nebu išlo. Dok čekaš šampanjac da poteče, umjesto toga osjećaš tihu, egzistencijalnu jezu. 
Čestitke, sustav je optimiziran. Problem je što smo mi postali višak u jednadžbi korisnosti tj. smisla.
Apsurd je veličanstven. AI neće samo zamijeniti blagajnicu ili vozača kamiona, ma jok. AGI dolazi po odvjetnike, doktore, programere, čak i po umjetnike. Dolazi po one "kreativne" poslove za koje smo si bahato utvarali da su ekskluzivno ljudski. Dok se Silicijska dolina utrkuje tko će stvoriti savršenijeg digitalnog boga u vidu samoučećeg AI agenta, mi ostali se pitamo što ćemo s viškom slobodnog vremena kad nam jedina svrha ljudskosti a to je rješavanje problema, bude oduzeta od strane efikasnijeg algoritma.
Rješenja koja se nude su jednako ironična. "Univerzalni temeljni dohodak" zvuči kao elegantan plan da nas se plati da šutimo i ne smetamo. "Ekonomija strasti" je kodni naziv za unovčavanje hobija dok nas AI prestiže u svakom mjerljivom ishodu. Cijela naša civilizacija je izgrađena na narativu "radi da bi postojao". Sada, kad je rad postao opcionalan, temelj puca jer na kraju dana svi znamo da "rad oslobađa".
Ovo nije birtijsko lamentiranje. Ovo je opservacija čovjeka koji je prošao svoj krvavi put borbe s AI-jem. Nije problem u je*enoj mašini, problem je u našem operativnom sustavu koji je svrhu vezao za funkciju a funkcija blijedi.
Stoljećima smo bili korisni alat. Sada smo dobili otkaz. Pitanje nije "kako ćemo se natjecati s AI?", već "što čovjek uopće jest, kad mu oduzmeš njegovu korisnost?". 
Da ti je netko rekao 2019. za pandemiju ili za 300 000 stranih radnika u Lijepoj našoj, rekla bi: "Znanstvena fantastika". 
Sustav je postavio pitanje. Odgovor još nemamo, hiberniramo u mraku dok čekamo da nas netko probudi... 
Nemoj zakasniti na jutarnju misu, wake up!