Pandorina kutija

Pandorina kutija nije mit, otvorena je. Svaki dan, na svakom ekranu i digitalnom šumu.
Mi smo Pandora. 
Svaki put kad otvorimo aplikaciju, kad skrolamo, kad kliknemo, tada otvaramo kutiju punu vlastitih iskušenja koje se ne može vratiti jer nema kamo.
Algoritmi su mali vragovi koji su se proširili svijetom. Oni ne donose znanje, donose ovisnost, manipulaciju, fragmentaciju uma. Donose mržnju upakiranu kao "engagement". Donose laži prerušene u "personalizirani sadržaj".
Društvene mreže su lijepa šarena kutija. Otvorili smo ih misleći da će nam donijeti poklon i povezanost, a što smo dobili?
Izolaciju i asocijalnost jer smo ih otvorili za zabavu. Depresija je posljedica potrage za informacijama na koje nisi spreman. 
Kada tražiš nešto što u tebi nije, tada imaš dezinformaciju. 
Svaki selfie je demon mali pušten u svijet. Svaki "like" je validacija lijepog narcisa. Svaki share je širenje narativa kontrole u algoritmu.
Pandorina kutija danas nije jedna kutija. To je bezbroj kutija koje nosimo u džepovima. Svaka dolazi s aplikacijama baš za nas. Hrane se našom pažnjom, našim strahovima, našim željama.
"Zlo" se više ne širi polako i pravocrtno. Širi se brzinom svjetlosti preko optike, mobilnih mreža i satelita u tisućama smjerova.
Dže je teta Nada!? Nada je ostala na dnu kutije, kao u bajci. U iluziji slobode, nada nas strpljivo čeka. 
Nada da možemo kontrolirati ono što smo pustili jer nikada nije bilo naše. Nada da možemo "regulirati" algoritme. Nada da možemo "odgojiti" generacije koje žive u digitalnom kaosu.
Možda je nada samo zavaravanje nas samih. Možda je najgora obmana, jer nas tjera na razmišljanje da možemo popraviti ono što je kao slomljeno. 
Mi smo Ti koji su čačkali po kutiji a sad se čudimo zašto svijet gori.
Kutija se može zatvoriti, ali džaba kad je sadržaj njen odavno vani.
Dobro će to bit', ha da!