Potpis na praznom papiru!

Zašto je društveni ugovor raskinut!?
Postojao je jedan dokument, nepisan ali svet, koji je bio temelj modernog svijeta. Taj društveni ugovor je imao jednostavan ali donekle pravedan koncept.
Radi marljivo, budi lojalan, poštuj pravila, a zauzvrat ćeš dobiti svoj dio. Dobivaš stabilnost, priliku za vlasništvo, sigurnu starost i osjećaj da tvoj život ide naprijed. Taj dokument već duže ne vrijedi. Ne revidira se, ne mijenja se. Poderan je, a mi se pravimo da je potpis na praznom papiru još uvijek obvezujući. Do kada?
Ovaj ugovor je imao svoje zlatno doba. Zvali su ga Fordistički pakt. Radnici u tvornicama su pristajali na repetitivan, često u dušu ubijajući posao. Zauzvrat smo bili plaćeni dovoljno da kupimo proizvode koje smo sami stvarali. 
Imali smo priliku da osnujemo obitelj i pošaljemo djecu u školu. To je stvorilo srednju klasu. Taj pakt je bio osnova poslijeratnog prosperiteta Zapada. Nije bio savršen, ali je funkcionirao. Obećanje je bilo ispunjeno.
Međutim, poslije toga je ugovor počeo propadati. Polako i sigurno, što bi rekli naši stari. Lojalnost je postala jednosmjerna.
Korporacije su u ime efikasnosti i dioničarskih vrijednosti poslale poslove preko plavoga mora. Automatizacija je izbrisala cijele profesije. Plaće su stagnirale dok su troškovi života eksplodirali. Rezultat nije bio povratak na staro siromaštvo, rezultat je nova moderna bolest koju sociolog Guy Standing naziva "Prekarijat".
To je klasa ljudi definirana stalnom nesigurnošću. Oni nemaju karijeru, već niz "gaža" i projekata. Nemaju stabilnost, već konstantnu tjeskobu. Rade više nego ikad, ali im prosperitet izmiče kao pijesak kroz prste.
U našem malom komadiću svemira, ova globalna bolest ima specifičan, tragičan okus. Hrvatska je od socijalističke "sigurnosti" skočila direktno u najbrutalniju verziju rođačkog kapitalizma, da bi na kraju završila u paradoksu Europske unije. Naša mladost s diplomama bježi u Irsku i Njemačku jer im ugovor koji im se nudi kod kuće vrijeđa inteligenciju. S druge pak strane istovremeno uvozimo stotine tisuća stranih radnika da popune rupe u sustavu koji papa vlastitu djecu.
Zato je bijes koji ključa ispod površine društva logičan. Populizam, teorije zavjere, apatija itd., novi obrisi stvarnosti stare.
To nije "bug", to je "feature" sustava u kojem je centralno obećanje postalo laž. Ljudi nisu ljuti jer su siromašni, ljuti smo jer smo prevareni. 
Potpisali smo ugovor, mnogi su ispunili svoj dio, a sada im se s druge strane smiju u lice, govoreći da taj papir više ne vrijedi.
Puj - puj, nema više...