Sirena za uzbunu

Čuješ li to? To nije alarm, jok. To je sirena za uzbunu koja odjekuje u glavama milijuna. Zvuk koji označava kraj vikend primirja. Ujutro će nacija izdahnuti jedan kolektivni, teški uzdah.
Ponedjeljak. Riječ koja je postala tiha psovka, simbol za lance koje sami sebi stavljamo oko nogu na početku svakog tjedna.
Što ako je sve to samo predstava? Jeftina drama koju smo sami režirali?
Što ako je "ponedjeljak" samo prazan simbol, ljuštura od riječi koju smo ispunili vlastitim strahovima i umorom? Dali smo mu moć nad nama, okrunili ga za kralja tjeskobe i sad mu se klanjamo svako sedmo jutro.
Svi ga vide kao onaj prokleti, hladni kamen koji im je pao na dušu. Teret koji moraju gurati uz brdo znoja i muhke. Stoički um vidi isti taj kamen i samo prezirno odmahne rukom. Jer to nije teret, to je materijal, bebo. Prvi i najčvršći blok u temelju tjedna koji gradiš. Kamen od kojeg možeš sagraditi tvrđavu, a ne onaj koji će ti pasti na nogu.
Kad' ogoliš svu tu dramu, kad skineš jeftinu šminku sa simbola, ostaje samo jedna, brutalna činjenica.
Mrziti ponedjeljak je kao mrziti disanje.
Ne pita te hoćeš li, ne zanima ga jesi li umoran. Jednostavno dođe i traži svoje. Možeš se boriti protiv njega, grčiti se i ostati bez zraka... ili možeš udahnuti duboko i iskoristiti taj dah da nešto stvoriš. Nije do mene, do tebe je!
Zato, dok drugi danas gledaju u svoj kamen i plaču, ja ga uzimam u ruke, ali ne bacam ga!
Nema tu velike filozofije. Nema drame.
Samo posao i z(i)danje!