Stijena

Svi mi znamo jednog takvog čovjeka. Možda ti je otac, brat, prijatelj. Možda si to ti sam.
On je Stijena. Onaj kojeg zoveš u tri ujutro kad se sve raspada. Onaj čija su leđa dovoljno široka za svu tvoju muku. Onaj koji sluša, ne osuđuje, i na kraju uvijek kaže: "Sredit ćemo. Ne brini." Njegova snaga je tvoje utočište. Njegov mir je tvoja norma.
On nikad ne puca. Nikad se ne žali. On guta govna s osmijehom, nosi teret svijeta kao da je perce i uvijek ima snage za još jednu rundu borbe. Za tebe bebo.
Volimo takve ljude, divimo im se, te se oslanjamo na njih. Koristimo ih do zadnjeg atoma njihove snage, a da se nikad ne zapitamo jednu, jedinu stvar: "Gdje se Stijena naslanja kad se umori?"
Koga on zove kad mu se vlastiti svijet ruši? Čijem se ramenu prikrade kad mu je duša teška kao olovo?
Odgovor je: Nikome!
Jer Stijena nema tu privilegiju. Njegova snaga je ujedno i njegovo prokletstvo. Onog trenutka kad bi pokazao pukotinu, kad bi priznao da i on krvari, prestao bi biti ono što svima treba. Postao bi samo još jedan teret. Teret sebe ne može podnijeti!
U ovom modernom dobu gdje je ranjivost postala valuta, gdje ljudi izlažu svoje traume kao trofeje na društvenim mrežama... prava, tiha i teška snaga postala je nevidljiva. Čak štoviše, postala je prezrena.
Lakše je razumjeti suze nego tihu patnju stisnutih zubi.
Zato, kad idući put vidiš tu svoju Stijenu, tog svog heroja iz sjene, ne pitaj ga kako je. Znaš da će reći "dobro". Umjesto toga, samo sjedi pored njega u tišini. Natoči mu piće. I daj mu do znanja (bez riječi) da vidiš i osjećaš. Da razumiješ da se i najtvrđi kamen pod stalnim pritiskom polako, ali sigurno troši.
To je jedina podrška koju Stijena treba, ujedno i jedina koju će ikada prihvatiti.