Stol za kukanje

U svakoj birtiještini u svakom malom mjestu postoji jedan "sveti" stol. Obično u čoši, daleko od prozora. To nije stol, to je oltar. Mjesto gdje ista ekipa, već dvadesetak godina, svakog dana prinosi veliku žrtvu... vlastitu nadu!
Tu sjede visoki svećenici propasti. Onaj koji zna sve o svjetskoj politici. Ovaj kojemu je nekad bilo bolje. S njima je naravno i gospon kojemu je država i općina kriva za sve. Njihov razgovor je ritual, liturgijski obred kukanja. Analiziraju propast grada, države i svemira s kirurškom preciznošću, ali s energijom mrtvaca. Njihova udobnost leži u zajedničkom uvjerenju da se ništa ne može promijeniti. Snažni nepokrenuti mislioci.
Za njihovim stolom je godinama sjedio i Josa. Smijao se kad treba, psovao kad je red, klimao glavom. Bio je dio inventara, beštek što bi se kazlo.
Međutim, jednog utorka, negdje oko trećeg gemišta, Josi puca film.
Nije vikao, nije lupao po stolu, ma nije njišt. Samo je mirno spustio čašu i prekinuo stotu priču o nesposobnom načelniku i prožvakanim temama. "Dečki," kazao je tiho.
Kako bi bilo da mi sutra odemo na ono zaraslo igralište i samo pokosimo travu? Ili da organiziramo turnir u beli za klince. Da napravimo malu web stranicu za lokalne OPG-ove. Nešto malo, konkretno, naše. - predlagao je Josa...
Tišina je rasparala lokal kultni. Bajaga se čuo nije. Da je bacio bombu na stol, izazvao bi manju štetu. U jednom kratkom pitanju, Josa im je pred lica stavio najokrutnije zrcalo. Ogledalce koje ne prokazuje krivca, već onoga što ništa poduzeo nije.
Prvi se javio Onaj. "Lako je tebi, ti imaš vremena a nemaš kredita." Ovaj je dodao: "Praviš se pametan. Misliš da se drugi nisu toga sjetili?" Gospon je zadao konačni udarac: "A tko će to platit'? Ti? Nemoj nama srat."
Josina dobra i iskrena ideja, postade za čas sjeme razdora.
Prođoše dani, Josa više ne sjedi za tim stolom. Nije bio izbačen. Samo je postao nevidljiv. Izdao je sveti zavjet kukanja. Razbio je zrcalo kukavičluka i apatije.
Iz inata, otišao je i sam pokosio pola igrališta. Organizirao je i onaj turnir u beli. Ništa veliko, ali stvorio je nešto iz ničega. Uspio je nadmudriti letargiju.
A ekipa za stolom? Oni su sretniji nego ikad. I dalje pričaju o propasti, ali s novim žarom. Više ne moraju tražiti apstraktne krivce po općini i državi.
Sada imaju novu, konkretnu i sočniju temu: kako se "ono đubre Josa" obogatio preko noći, te je sigurno na tome putu izvarao pošten narod. To bi mu još i oprostili možda, ali zaborav na svoje stare i vjerne prijatelje... koji su za njega uvijek bili tu. To mu svećenici propasti, oprostiti nikada neće!
Našli su novu sigurnost u svijetu svome, pronašli su dokaz da se poštenje ne isplati i novog krivca za vlastitu neaktivnost. Ako se pitate šta je bilo s Josom...
Pa njišt specijalno, jednostavno je nastavio dalje...