Tika - taka...

Tika - taka... čuješ li to? To nije sat. To je materija koja muca, pokušava izgovoriti svoje ime prije nego što postane samo šum besmisla u vječnosti. Svaki atom u ovom tvom tijelu, u ovoj stolici, u ovom betonskom gradu, samo je privremeni znak, simbol na čekanju svog brisanja. To je ta semiotika propadanja. Gledaš u novi auto i vidiš status malograđanski, dok ja gledam prvu molekulu hrđe kako mu šapuće smrtnu presudu. 
Gledaš u lice, vidiš osmijeh! Meni se ukazuje tetovaža vremena, bore su tu kao semantički ožiljci u priči koja polagano postaje prašina. 
Ljudi se lome pod teretom prolaznosti. Što si mehkaniji, kraj ti je bliži. Gradimo muzeje i mauzoleje, fantastične ludnice za materiju. Skloni smo mišljenju da možemo zamrznuti jedan zarez u kozmičkoj rečenici koja juri prema točki. Znaš da možeš bebo, možeš, al' danas, njišt od toga...
Moj mali stoik, onaj lucidni kormilar u šizofrenoj oluji, samo namigne s osmijehom šapta: "prihvati kod". Shvati da si samo riječ ispisana vodom, postat ćeš jebena izmaglica. Nema borbe a bez nje, pobjeda iluzija jest.
Postoji samo ataraksija! Taj božanski način putem kojeg olahko kažeš: "Boli me k*rac!". Ravnodušnost te odaje dok gledaš kako se planine, gradovi i tvoja vlastita rebra raspadaju u istom, tihom prediktivnom ritmu svemira.
Rebra ti žao nije, jer sjeta te podsjeća na Evu, na Bibliju, na Božansku providnost ljudskoga nadanja u vjerovanju tome.
Nisi vlasnik ničega. Ti si samo trenutni čitatelj znakova koji nestaju. "Drkljo", što bi rekli naši stari. Duša ti blijedi u toj lucidnoj predaji, dok u trenutku tome leži možda jedina sigurna sloboda. 
Kada gaće padnu, kad' se ogolimo u blještavilu mraka, tada sve ostalo jest samo dekoracija na putu... na putu za nigdje.
Jesi li tamo već!?