U rudnicima pažnje, ukradoše nam sposobnost mišljenja...

Osjećate li ponekad fantomsku vibraciju telefona u džepu? Onaj automatski, nesvjesni trzaj ruke da provjerite ekran, čak i kad znate da nema ničega? To nije vaša loša navika. To je simptom. To je dokaz da je netko uspješno hakirao vaš neurološki sustav. To je trag okova ekonomije koja je postala najmoćnija sila 21. stoljeća, ekonomije pažnje.
Nekad' popodne kad legnem na 45 minuta, stavim mobitel na vibru. Mislim da vibrira, pogledam i skužim... Pa to meni u glavi vibrira, sunce milo! Kada imaš više od 30 "intervencijskih" poziva za 4-5 sati + poruke, nije ni čudno!
Temeljna istina ovog sustava je jednostavna, a opet brutalna do jaja. Ako ne plaćaš proizvod, ti si proizvod. Svaki "besplatni" servis: Facebook, Instagram, TikTok, YouTube... je zapravo tvornica. Sirovina koju ta tvornica prerađuje smo mi. Preciznije, naša pažnja. Naše minute i sekunde fokusa se rudare, pakiraju i prodaju onome tko ponudi najviše. To su oglašivači, političke kampanje, te bilo tko želi utjecati na naše mišljenje ili ponašanje.
Mehanizam rudarenja nije slučajan, dakako. Dizajniran je da izazove ovisnost. Inženjeri u Silicijskoj dolini, uz pomoć bihevioralnih psihologa, stvorili su savršene dopaminske petlje.
Beskonačni scroll, lajkovi, notifikacije koje dolaze po nepredvidivom rasporedu... sve to funkcionira kao digitalni slot-aparat za voćkice. Svaki put kad povučete ručicu (scrollate), nadate se nagradi (zanimljiv sadržaj, lajk). Ta neizvjesnost vas tjera da se vraćate po još. To nije tehnologija koja vam služi, to je tehnologija koja vas dresira kao cucke.
Ovu budućnost je zastrašujuće precizno predvidio Aldous Huxley u svom romanu "Vrli novi svijet". Proročanski je shvatio da se društvo ne kontrolira zabranama i boli (Orwellova vizija), već neprekidnom bujicom zabave i trivijalnih stimulansa. Nisu nam morali paliti knjige, ma jok. Jednostavno su nas učinili nesposobnima da ih čitamo. Preplavili su nas informacijama dok nismo izgubili sposobnost za znanje. To je taj vrli novi svijet u kojem živimo. Utopljeni smo u informacijskom smeću, nesposobni za duboku, koncentriranu misao.
Posljedica svega ovoga je smrt dubokog rada. To je pojam koji je skovao Cal Newport za sposobnost da se bez ometanja fokusiramo na kognitivno zahtjevan zadatak. Ta vještina je ključ za sposobnost stvaranja, rješavanja kompleksnih problema i učenja teških stvari... To je bila osnova napretka i osobnog ispunjenja. Danas je to kao supermoć koju posjeduje sve manji broj ljudi.
Ekonomija pažnje nas je pretvorila u nervozne, fragmentirane konzumente, nesposobne za strpljenje i dubinu. Naravno da društvo koje ne može dubinski misliti, ne može rješavati ni svoje dubinske probleme. Može samo nastaviti skrolati, nadajući se da će ga sljedeća distrakcija spasiti od tišine u kojoj bi mogla čuti vlastite misli.
Kada čuješ vlastite misli, tada se moraš suočiti sam sa svojim unutarnjim ja.
Danas to malo tko želi. Teško li je!?