Zašto je anksioznost postala zadano stanje uma u tišini koje se bojimo?

"Sva nesreća čovječanstva proizlazi iz jedne jedine činjenice: što čovjek nije sposoban mirno sjediti u svojoj sobi." Ovu rečenicu nije napisao neki moderni guru, već filozof Blaise Pascal prije skoro 400 godina. U njegovo doba, to je bila duboka opservacija. U naše doba, to je postala epidemijska dijagnoza. Strah od tišine, od toga da budemo sami sa svojim mislima, postao je gorivo za dominantno emocionalno stanje našeg vremena: tihu, konstantnu anksioznost.
Znanost nam danas nudi i objašnjenje. Naš mozak posjeduje nešto što se zove "Default Mode Network" (DMN). To je mreža koja se aktivira kada smo u stanju mirovanja. Npr. dok sanjarimo, razmišljamo o sebi, povezujemo prošlost i budućnost. To je unutarnji arhitekt našeg identiteta. 
Međutim, svaki put kad posegnemo za telefonom da popunimo i najmanji trenutak dosade, mi nasilno prekidamo rad tog arhitekta. Konstantne notifikacije i beskrajni scroll su kao buka koja mu ne dopušta da postavi temelje. Rezultat? Osjećaj unutarnje fragmentacije, kao da smo sklepani od stotinu nepovezanih komadića.
Ova fragmentacija se manifestira kao specifična, moderna boljka: visoko funkcionalna anksioznost. To nije panični napad. To je ono stanje kad izvana izgledaš uspješno. Kao stalno si zaposlen, odgovaraš na mailove u 10 navečer, multitaskingaš, ali iznutra osjećaš nemir, preplavljenost i konstantnu potrebu da "još nešto" obaviš. To je anksioznost koja se maskira u produktivnost. To je osjećaj da trčiš maraton, ali ne znaš gdje je cilj, ni zašto uopće trčiš.
Tu se bebo stvara začarani krug. Osjećamo unutarnji nemir i anksioznost jer smo izgubili kontakt sa sobom. Da bismo pobjegli od tog neugodnog osjećaja, instinktivno posežemo za najbržom distrakcijom. Pogađate koja je? Ding - dong, telefon. Naš digitalni diler nam daje kratkotrajnu dozu olakšanja, ali nas time čini još nesposobnijima da budemo u tišini, produbljujući tako stanje koje smo pokušavali liječiti. Telefon je postao i otrov i (lažni) protuotrov.
Na kraju, bijeg od tišine je zapravo bijeg od susreta s onom osobom koja smo postali kad nas nitko ne gleda i kad nam ništa ne odvlači pažnju. Pravo pitanje nije imamo li snage isključiti uređaje, već imamo li hrabrosti suočiti se s onim što pronađemo u sebi kada to učinimo. 
Ajd' žurim, natoči još jednu, pa da idem defragmentirati svoj NVMe disk...