Zidovi od zlata!

Zašto su tvoji roditelji mogli kupiti kuću, a ti ne možeš ni garsonijeru?
Vlasništvo nad nekretninom. To nije bio luksuz, to je bio temelj postojanja. To je bila opipljiva potvrda da si uspio, da si dio društva, da gradiš nešto trajno. Tvoji roditelji, s prosječnim plaćama u sustavu koji je bio daleko od savršenog, mogli su to postići donekle jednostavno. Išli smo jedni kod drugih na radne akcije, ljudi su bili prisniji i susretljiviji. Danas, tebi s diplomom u džepu i poslom koji te tjera da radiš više nego ikad, ta ideja zvuči kao znanstvena fantastika. Što se dogodilo? 
Nije problem u tebi. Problem je u tome što se igra promijenila, a tebi nitko nije dao nova pravila.
Prvi grijeh se dogodio kad su financijska tržišta puštena s lanca. Nekretnine su prestale biti domovi i postale su "asset class" iliti roba na globalnom kasinu. Tvoj stan nije više samo vaš prostor, on je dio portfelja nekog mirovinskog fonda iz Ljubuškog ili investitora iz Dubrovnika. Oni ne kupuju zidove, oni kupuju prinos.
Natječete se na tržištu ne sa svojim susjedom, već s bezličnim kapitalom koji ima beskonačno duboke džepove. U toj igri, ti si unaprijed popušio.
Drugi grijeh je komodifikacija stanovanja, potpomognuta platformama poput Airbnb-a. Svaki stan u gradu, pogotovo na našoj obali, postao je potencijalni mini-hotel. Zašto bi netko iznajmljivao stan mladoj obitelji na godinu dana za npr. 600 eura mjesečno, kad ga može iznajmljivati turistima za 150 eura po noćenju? Kratkoročni profit je ubio dugoročnu društvenu funkciju stanovanja, ukokao je perspektivu. Gradovi postaju kulise za turiste, a lokalno stanovništvo biva istisnuto na margine, u vječnu podstanarsku nesigurnost.
Treća sreća, tu je i naša narodna, specifična glupost. Godinama smo se kao država hvalili niskim porezom na nekretnine, misleći da time pomažemo "malom čovjeku". U stvarnosti, stvorili smo raj za špekulante i one koji gomilaju desetke stanova kao najsigurniju štednju, dok istovremeno ne postoji nikakva suvisla stambena politika za mlade. 
Ok, bilo je pokušaja nekih, pa i APN je skoro dobar model. Samo znaš na šta mi to sve skupa miriši? Na onu staru narodnu: "Bolje išta nego njišta"...
Rezultat je apsurdan. S jedne strane imamo ogroman broj praznih nekretnina koje služe kao sefovi a s druge, vojsku mladih ljudi koji ne mogu riješiti svoje osnovno životno pitanje.
Priča o vlasništvu nije samo priča o novcu. To je priča o perspektivi, nadi, mogućnosti da pustiš korijenje na lokalitetu tom, te zasnuješ obitelj.
Kad ti sustav oduzme tu mogućnost, on ti ne uzima samo kvadrate, uzima ti budućnost. Na kraju balade se onda čudimo zašto mladi odlaze. 
Ne odlaze oni samo za većom plaćom. Odlaze za osjećajem da negdje drugdje pravila igre nisu baš toliko namještena protiv njih.
U situaciji kad možeš platiti jednog il' eventualno dva majstora i materijal, te jednostavno nemaš još "lufta" za bauštelce...
Prijatelji te podržavaju, čak su dovoljno senzibilni da ti ne žele smetati. Razumiju oni to, ali nemaju vremena doći ti u goste na čobanac. Kako ih onda očekivati na radnoj akciji!? Na neka pitanja, odgovor čak ni ja nemam.
Ovo podneblje ima tu sreću da su naši preci (mama, djed, tetka, stric) stekli dovoljno nekretnina, pa će ti jednu sigurno ostaviti u amanet. Znaš ono, stan je tvoj za korištenje ali je vlasništvo od pretka dok je živ. Ti si oko tridesetih a tetka ima 57 i zdrava je k'o dren.
Vještica stara ima plan prestići Jožu Manolića u dugovječnosti. Prije ćeš dočekati ranu mirovinu nego kasnu smrt od tetke tj. vlasništvo... Da ne govorim o cijeni ustupaka spram tetke da bi zadržao stanarsko pravo, to je tema posebna.
Na kraju balade, bez ozbiljnog odricanja u komociji života, većini ostaje dobra stara dilema postojanja.
Živjeti sretno s roditeljima ili raditi nesretno vani!?